Moj prijatelj Andreas

Moj prijatelj Andreas je polu-Švicarac, polu-Austrijanac, ali ako ga pitate reći će da je 100% Tirolac. Arhitekt je po struci, upoznali smo se "konferenciji" u Austriji (službeno se radi o konferenciji, a u biti je skijanje preko dana, navečer predavanja i radionice).

Sprijateljili smo se praktički odmah.

U mladosti Andreas je bio roker: svirao je bubnjeve u austrijskom punk bendu, objavljivali su albume, svirali koncerte pred stotinama fanova... a onda je nakon što je objesio bubnjarske štapove o klin odlučio upisati arhitekturu. Postao je stvarno dobar arhitekt i vrhunski stručnjak za softvere za arhitekturu. Osnovao je projektni ured Maaars i 2007. su dobili nagradu za najbolju obiteljsku kuću u Austriji.

Andreas je više od desetljeća hodao s jednom curom, živjeli su skupa, sve je izgledalo idilično dok ona nije jedan dan odlučila da joj je dosadio takav život i ostavila ga. Jako ga je to pogodilo, no vrijeme je, naravno, izliječilo i puno teže rane pa tako i ovu njegovu. Pošto je onda već imao debelo preko 40 godina razmišljao je kako je ideja obitelji i djece iza njega.

Kasno je za mene... Prošlo mi je vrijeme.

Andreas je bio kod nas u posjeti u Rijeci i taman smo sjedili za večerom kad mu je zazvonio mobitel. Par minuta je potiho pričao, završio je razgovor, odložio mobitel i suza mu je krenula niz obraz. Onda i druga i treća i cijeli niz...

Postati ću tata! Oduvijek sam želio kćerkicu...!

Ništa nam, naravno, nije bilo jasno.

Andreasu je par mjeseci prije toga pristupila prijateljica iz rokerskih dana, također bubnjarica, te mu iznijela prijedlog. Ona i njena partnerica žive u braku i željele su dijete. Andreasa su odabrale da bude otac djeteta te su mu iznijele taj prijedlog. On je to prihvatio te su, nama će to zvučati usudio bih se reći suludo, potpisali ugovor. Pravi pravcati ugovor, ovjeren kod bilježnika! Ugovorom su regulirali sva prava i obveze te su nakon toga obavili i sve one ostale "sitnice" (umjetna oplodnja itd).

I tako je Andreas saznao da će postati tata kada mu je zazvonio mobitel nakon prve čaše vina nakon večere u Rijeci... Malo je reći da je ostao bez teksta. Rijetko sam vidio nekog u takvom stanju ushićenja i neopisive sreće.

Andreas je mislio da je time njegova "zadaća" gotova. Pomogao je prijateljici, imati će kćerkicu, ali je mislio da je vrijeme da se povuče. Nisu se nikada dogovarali da će on stvarno i biti tata maloj curici pa je bio silno iznenađen kada su ga nakon rođenja male Flo mame pozvale da sudjeluje u odgoju.

A ne, ne, nećeš se tako izvući! Biti ćeš tata, dođi nam u goste kad god želiš, mala Flo zaslužuje tatu. Da ti nije palo na pamet nestati!

I tako je Andreas postao pravi pravcati tata. Vodi malenu Flo u šetnje, uči je bubnjati, idu na pizzu, igraju se, provode vrijeme zajedno kad god mogu... ali nije bio na miru dok nije malenu upoznao sa svojim roditeljima.

Upoznavanje se nije desilo odmah jer su mu roditelji, pogotovo majka, vrlo kršćanski tradicionalni i nikako nije mogla prihvatiti činjenicu da njen sin ima dijete iz takvog odnosa. Jednostavno nije željela upoznati malenu Flo.

Nakon gotovo godinu dana je ipak popustila... a onda je bio njen red da pusti suzu. Sve barijere su pale kad je vidjela unuku. Ljubav ruši sve predrasude.

I dalje se, naravno, Andreas i ja redovito čujemo, ali sada je naša komunikacija prešla u jednu drugu dimenziju. Umjesto poruka Kako si? Što ima? šaljemo si slike kćerkica. Jedan stariji kolega mi je pričao o posebnom odnosu tata i kćeri. Imao je apsolutno pravo. :-)

Zašto ja sve ovo pišem?

Jer takvu Hrvatsku želim.

Hrvatsku razumijevanja i ljubavi.