Prvi i, za sada nažalost posljednji, put u SAD-u sam bio 2014. godine. Kao i na većini turističkih putovanja super smo se proveli, Amerika nas se dojmila, a i razlike u običajima i interakciji se ipak drukčije doživljavaju uživo nego na filmu.
Najveći dio vremena proveli smo u Kaliforniji u San Franciscu i okolici. Silikonska dolina, sveučilište Stanford, Napa Valley, Monterrey, Pebble Beach, Big Sur... rentali smo auto, putovali i uživali. Posjetili smo naravno i mog prijatelja iz razreda iz srednje škole koji tamo živi preko 20 godina, još uvijek navija za Rijeku i nije uzeo američku putovnicu.
Jedno jutro zazvonio mu je fiksni telefon u 8:00. Pričao je s nekim možda desetak minuta i nakon što je završio razgovor zanimalo me tko ga zove u 8 i to na fiksni telefon. To se ni kod nas ne dešava. Kaže da ga ganja neki headhunter već mjesecima i pokušava ga nagovoriti da dođe na razgovor oko prelaska u drugu firmu. Moj prijatelj je inače doktor kemije, ima sjajan i super plaćen posao, ali bez obzira na to rezonirao sam da nikad nije loše ispitati opcije. Barem se to tako u Hrvatskoj radi.
Uglavnom, pitam ja njega kada se ide naći s headhunterom.
- Ne idem.
- Kako ne ideš?
- Ma ne idem, ne da mi se...
- Kako ti se ne da, čovječe, pa možda ti nudi veću plaću?! Što ja znam, možda 50-100.000 dolara veću plaću!
- Ma ne da mi se... Stvarno mi se ne da...
- Čekaj, čekaj, kako ne da, pa daj odvoji pola sata, nikad ne znaš! Možda nudi stvarno puno, možda dobiješ ponudu koja se ne odbija!?
Bio sam već vidno frustriran kako ga nije briga za potencijalno bolje radno mjesto s naravno boljom plaćom. U Hrvatskoj je nemoguće da osoba ne bi otišla barem na razgovor!
- Čekaj da ti objasnim... već sedam godina radim u istoj firmi, vodim odjel od devet ljudi, plaća mi je super, okruženje je super, šalju me na sve moguće konferencije, usavršavanja, što god poželim... Svake godine dobijem dan godišnjeg više. Jednostavno, ne da mi se uopće razgovarati o drugom poslu jer mi je tu super! Ako nešto i pođe po zlu, tu u okruženju postoji 700 firmi koje rade sličan posao i drugi posao ću naći u roku par dana. Eto, ZATO mi se ne da ići na razgovor...
Taj tren sam ostao bez teksta.
Moram priznati da sam čak bio malo i ljubomoran, ali ne na njega i njegov super plaćen posao u kojem uživa.
Bio sam ljuboran na okruženje koje stimulira rad, koje vrednuje znanje i trud, koje rad adekvatno plaća (tu ne mislim samo na radnike nego i na firme koje svoje usluge mogu dobro naplatiti, a šefovi nisu gramziva gamad koja iskorištava radnike), koje omogućuje pojedincu da radi svoj posao najbolje što može i od toga dobro živi...*
Ne kažem da kod nas nema takvih situacija, ali vjerujem da se broje u promilima.
Takvu Hrvatsku želim.
Hrvatsku mogućnosti i optimizma.
* Napomena: Ne zaluđujem se idejom da je Kaliforniji (ili SAD-u) sve sjajno i bajno. Daleko su oni od pravednog i socijalno uređenog drušva. Silicijska dolina je vjerojatno najbogatiji dio svijeta i sigurno je tamo donekle lakše dobro živjeti. Impresionirala me ta mala, utopistička iskra društva koje ne ograničava mogućnosti.
Comments